Prvobitno poslao korisnik dreadnot
Amen to that! Sve i da ne znas da pravis pare, a mnogi ne znaju, mozes da radis pristojan posao, da zaradis pristojne pare (ne velike) za koje mozes pristojno da zivis. Rec "pristojno" u ovom slucaju znaci "mnogo bolje nego u Srbiji", bez razmisljanja da li ces se skrpiti od prvog do prvog, cega moras da se odreknes i sl.
Pre desetak dana sam se vratio iz Srbije. Posle tri godine otisli smo na dve nedelje. Otisli smo puni ocekivanja, zeljni, sa ne znam kakvim ocekivanjima. Vec posle dva - tri dana smo se osvestili. Ne kazem, bilo je super videti sve drage ljude, rodbinu i prijatelje, i provesti vreme sa njima. Bilo je divno pricati svojim jezikom od jutra do sutra, valjati stare fore, plasirati citate iz kultnih filmova na pravom mestu i u pravom trenutku, jesti burek, pogacice, cevape, kajmak, otici na Beerfest i sl. A onda moj sin pita: "A zasto su ovde ulice ovako prljave?" Zatim ja shvatim da sam poceo da primecujem da su fasade tragicno izvrljane besmislenim skrabotinama koje nazivaju grafitima, mada sa pravim grafitima nemaju nikakve veze. Kroz razgovore sa prijateljima shvatim da su svi ocajni, beznadezni i pogubljeni, jos vise nego pre tri godine kada smo se rastajali. Pogledam klinca, vidim da je on srecan, zadovoljan i da jedva ceka da se vrati kuci jer mu pocinje nova skolska godina i videce se sa svojim drugarima. Spakujem kofere i kazem: "Idemo kuci". Samo tri godine i jedna poseta su bili dovoljni da me izlece od svake nostalgije (dobro, i redovno skajpovanje). Da se ne razumemo pogresno, meni je jako zao mojih prijatelja, mog naroda i moje zemlje, od srca bih voleo da im je svima bolje i lakse. Nadam se da ce se stvari popraviti. Medjutim, kako sada stvari stoje, cak i kada bih, potpuno hipoteticki, dosao do nekih grdnih para, pa da mogu da biram gde cu da zivim, ni tada ne bih izabrao da se vratim. Nije to samo pitanje novca. Kvalitet zivota je drugaciji, ljudi su drugaciji. Setajuci ulicama Beograda video sam puno mladih ljudi koji imaju borbeni stav, mrko gledaju oko sebe, samo cekalju varnicu da prasnu. Svi su napeti, svi u borbi za prezivljavanje. Kao copor, trazi se mesto blize vrhu. Odvikao sam se od toga. Ovde se svi smese, ljubazni su u komunikaciji. Samo tri godine su bile dovoljne da usvojim takav nacin zivota i komunikacije i da vise ne zelim da se vratim na staro.
I da se jos malo osvrnem na citirano sa pocetka posta - nemam ovde kafansko drustvo, ne idem u kafane, iako bih mogao. Nisam nesto isao ni u Srbiji, vise zbog toga sto nisam mogao. Ipak, imam drustvo sa kojim idem na izlete, kampovanja, rostiljanja, porodicne vecere i sl. Okupimo se i kada nemamo nikakav provod, tek da se vidimo i popijemo kaficu. Shvatio sam da mi se socijalni zivot znatno popravio i intenzivirao od kako smo dosli ovamo. Vrlo zanimljivo, imajuci u vidu da smo sve stare prijatelje ostavili za sobom i krenuli od pocetka u sticanju novih. To su neke fine vrednosti koje cine zivot lepsim, a koje nisu direktno vezane za kolicinu novca kojom raspolazes (mada uvek dobro dodje da bi provod bio jos bolji). Zbog toga, a i mnogo drugih sitnica i nijansi se ne kajem sto sam dosao.
|