Sjajno je cuti da se poslovi nalaze relativno lako, barem poslovi koji mogu da ti pomognu da sastavis kraj sa krajem (sto je ovde potpuno druga kategorija u odnosu na Srbiju). I ja sam, kada sam se malo snasao, postovao nesto slicno - ko hoce da trazi i hoce da radi, uvek moze da nadje posao u kratkom roku. To je prilicno ohrabrujuce za sve koji tek treba da dodju.
Sto se tice starije cerke, daj joj samo malo vremena. kao sto si se i ti brzo navikla na bolje, i ona ce. Vremenom ce izbledeti staro drustvo, steci ce nove drugove, pocece da gradi neki novi zivot, i jednom, kad odete nazad da posetite zavicaj, velika je sansa da ce reci da joj je sada, u Americi, bolje nego pre. Moj klinja je posle tri godine video Srbiju i shvatili smo da ga bas nista vise ne veze niti vuce nazad (family excluded). Njegov zivot je sada ovde, vise mu se svidja, ima vise mogucnosti i to je to. Nema nostalgije koja bi mogla da muci nas starije, koji smo tamo duze ziveli i imali puno lepih uspomena (ruzne se brzo potiskuju i zaboravljaju).
__________________
02. 11. 2008. - Prijava za DV 2010
05. 06. 2009. - Prvi koverat stigao, broj 19xxx
01. 07. 2009. - Formulari poslati u Kentaki
09. 07. 2009. - Formulari stigli u Kentaki
04. 12. 2009. - Stigla druga koverta
22. 01. 2010. - Obavljen lekarski pregled
27. 01. 2010. - Obavljen intervju, odlozeno viziranje
09. 04. 2010. - VIZE U PASOŠIMA!
17. 09. 2010. - D(eparture) Day
|