Prvobitno poslao korisnik zvercica
Ok, sad je vec ocigledno da od bloga nema nista. Probala, nesto i napisala ali nikako da to slozim u celinu... ma nemam pojma... uvek mi fali vremena.
Vidim da ljude interesuje nastavak price, pa evo malog preseka poslo skoro dve godine.
Dakle, u sept ce biti tacno dve godine od kako smo dosli u Indiju, ovaj htedoh reci Ameriku. Za nas i nema neke prevelike razlike. Zivimo i dalje u istom apartmanu i jedni smo od nekoliko belih porodica medju skoro iskljucivo indijskim stanovnistvom. Preko puta je Sikh centar za Seattle a oko nas nekoliko indijskih restorana i prodavnica. Zene oblace tradicionalne haljine, muskarci nose turbane i ne interesuju ih jakne i topla obuca. Sareno na sve strane. Zivot medju indijskim imigrantima je miran, posto su oni uglavnom okrenuti svojim porodicama, svojoj kulturi i drustvu. Ne prave probleme, ne divljaju, nema alkohola ni droge. Deca su obavezno odlicni ucenici, idu na sport i sviraju po instrument. Imaju nekoliko praznika kada se obuku sareno, nose i prosipaju cvece i neku crvenu boju. Preko puta naseg stana ima jedna starija zena koja obucena u tradicionalni sari svako jutro na travnjaku izmedju nasih zgrada dize nekakvu posudu visoko iznad glave i lagano prosipa vodu. Ritua verovatno.
Uglavnom svi rade u Microsoft-u i Amazonu, i ove dve kompanije su najveci uvoznici programera iz Indije. Ono sto je zanimljivo je da dolaze iskljucivo preko radne dozvole. Takodje upoznala sam nekoliko porodica gde brat, sestra, ujak, teca, kum... - svi rade u Microsoft. To znaci da su dovlacili jedni druge i da je Microsoft kao i druge kompanije - ne zaposljava najbolje, vec preko preporuke. O ovome cu malo vise na drugoj temi - kako pomoci novom imigrantu.
I dalje sam odusevljena gradom, okolinom, klimom, ljudima... Mi tu silnu kisu jos nismo videli. Vise je padalo u Beogradu. Dosta smo obilazili i jos uvek se odusevljavamo skoro svaki dan. Pre mesec dana smo napravili izlet do obale Pacifika, bili smo u Vankuveru, isli na hiking, obilazili okolne farme...
Deca su naucila engleski, starija je skoro na nivou svojih vrsnjaka a mladja prica neki izmesani srpsko-engleski. Sistem skolovanja je potpuno drugaciji nego kod nas. Ovde decu niko ne tera da uce. Oni nikada nece dobiti losu ocenu. Znanje je tu i ko hoce moze da ga uzme ili ne. Ovom drustvu trebaju visoko i nisko obrazovni kadrovi, a vi izvol'te se smestiti u kategoriju koju zelite. Ima jako puno razlicitih aktivnosti i svako dete treba da nauci da prema svojih zeljama, ambicijama ume da izabere cemu ce da se posveti.
I dalje smo u istom stanu. Polako se spremamo da kupimo kucu. Sada smo trenutno na samom pocetku, jos uvek ispitujemo koje su nam sve opcije, koje programe imamo na raspolaganju...
Sve u svemu, dobro smo. Napredujemo ali polako. Jos uvek nam dosta stvari nedostaje. Svakog meseca se malo stisnemo da poplacamo sve racune ali idemo napred, imamo svako svoj cilj i znamo sta treba da uradimo da bismo dosli do tog cilja. Nije Amerika zemlja snova, ali nam dozvoljava da sanjamo i da se nadamo.
Nedostaje ponekad moj divni Beograd. Desava se nekad da zatvorim oci i odjednom vidim Slaviju ili ugao Takovske i Cara Dusana a onda otvorim Blic ili Kurir i slike mog divnog grada se odmah rasplinu.
|