Da li se iko od vas pokajao sto je otišao iz Srbije?

[NinaSteva]

Naslov je ujedno i moje pitanje za sve ljude koji su otisli u USA.
Da li ste se u bar jednom trenutku zapitali da li ste doneli pravu odluku?

[mikiSA]

Nisam iz Srbije, ali sam iz BiH.
Ja se nisam pokajala, znate i sami kakva je situacija sa poslom u BiH, tamo sam radila, a zadnja plata koju sam primila je kasnila punih 5 mjeseci. Da sam tamo bilo bi me stid jos uvijek zivjeti sa roditeljima i ne moci im pomoci.
Sad otkako sam ovdje, imam full time posao u mojoj struci (imala sam i tamo ali taj posao tamo nije uopste cijenjen) , moji mogu racunati na moju pomoc uvijek kad im treba (imaju karticu, na bankomat i podigni koliko ti treba).
Ovo je bila jedina odluka za koju i moji roditelji kazu kako je bila najbolja, da je dosla u odlicnom trenutku i da sam se spasila zivota tamo. I mogu ti reci da su u pravu.

[aspirin]

Ko god je otisao iz ekonomskih razloga nema sta da se kaje, jer mu je ovde propast na ivici gladi u Srbiji obecana.
Problem je kada tim roditeljima ne bude vise u prvom planu novac koji im se salje, nego dodju godine za smrt i kad se razbole. Tada ih u velikom broju nema ko prihvatiti, nema im ko dupe oprati, nema ih ko nahraniti, osudjeni su na vucaranje u najboljem slucaju po starackim domovima, zeljni unucadi kojih nema uz njih, zeljni da neko progovori i poprica sa doktorom i da mu da 100 evra kako bi ih doktor pogledao u bolnici, a tog nekog nemaju jer su deca otisla u Ameriku i beli svet. Tada nije lako nikome i to su najtezi zivotni trenuci, a dva roditelja sa visegodisnjim teskim bolestima moze biti ogroman period. Ko ce se kajati, kako ce funkcionisati na relaciji USA-SRB, kako ce ko te dane psihicki preziveti i kakav ce iz toga izaci, to je vec individualna stvar.

[Taty2]

Djeca i unučad od moje tetke su u US i sve pare potrošiše na avio karte kako bi bili skupa što češće. Radno-ekonomski gledano im je dobro tamo i djeca i oni imaju bolje uslove, ali za vječiti život u US, bez sunca i mediterana nikako da se pomire, stalno kukaju kako Amerika nije za život

[via]

Mislim da je ova tema odlična. Vjerujem da su svi koji su otišli bar jednom u samim početcima pomislili "šta mi je ovo trebalo" ili "bolje da sam sjedio/la svoj na svome", jer realno gledajući vjerujem da je jako teško na samom početku, pogotovo ako si "kod kuće" imao koliko-toliko solidan život i ako u USA odeš sa porodicom. To su zaista teške i da kažem životne odluke gdje čovjek jednostavno mora da prelomi i onda da ne posustane u svojoj odluci. Mene također zanima da li se netko pokajao, ali nakon nekog vremena, nekoliko godina, kad već posložiš kockice u svom životu da li je netko pomislio nisam trebao dolaziti i zašto. Čitajući forum naišla sam na članicu wingreen (mislim da je tako), koja je nakon nekog vremena u USA zaista počela razmišljati o povratku (otišla je sa mužem i malim djetetom), jednostavno nisu mogli sastavljati kraj s krajem. Možete potražiti njezine postove, prema onom što je zadnje pisala ja vjerujem da su se i vratili, bar ona i dijete. Dakle ima i takvih slučajeva.

Moram priznati da ne razumijem ove koji "potroše sve pare na avio karte" kako bi bili ovdje, a svojevremeno im vjerovatno nije bilo dobro ovdje jer inače ne bi otišli. Jeste, daleko je i nostalgija je čudo, pogotovo ako iza sebe ostaviš roditelje, braću, sestre, ali kad si posložiš život valjda trebaš težiti tome da iskorisiš na najbolji način ono što je ovdje i sada (odnosno tamo), a ne koristiti svaki trenutak i dolar da bježiš nazad. I ja bih bila najsretnija kad bi svoj život mogli organizovati negdje bliže... ne u stvari bila bih najsretnija kad bi ga mogli organizovati ovdje, da ne moramo ići nigdje. Ali "život je..." Shvaćam sve što je aspirin pisao, roditelji, starost, unučadi...i srce mi se steže, boli me neopisivo. Ali iskrena da budem ne znam koja opcija je bolja/gora. Sjediti ovdje i nadati se boljem, ne biti u mogućnosti da im pomognem finansijski kad to bude potrebno, jer na kraju se opet sve svodi na to. Novac nije sve u životu, ali hajde probaj da živiš bez njega, danas se sve kupuje pa i zdravlje. Kako da daš 100€ doktoru ako ih nemaš? Klinički centar BL grca u dugovima, odjeli nemaju sterilne gaze, zafali im fiziološki rastvor, nemaju CITOSTATIKE, vrate pacijete kući i kažu javit ćemo kad stige. Ti ljudi nemaju vremena da "čekaju da stigne", dakle ili kupi ili umri, bukvalno smo došli do toga. A kako da kupiš ako nemaš novca? 33% bruto plate svakog radnika svaki mjesec ide za doprinose (zdravstvo i penziono) i onda dođete u situaciju da opet sve morate plaćati jer bolnica jednostavno nema ili fond ne pokriva. To je naše "besplatno zdravstvo". Da ne govorim o milion drugih stvari koje su trule u ovom društvu, ionako sam otišla u temu "Razlozi za odlazak"

Raspisali se na drugoj temi o ukidanju dolara i propasti Amerike, da otvorimo temu "Razlozi za ostanak"

[shljivovica]

Moja situacija-bila kao student, sama, malo me uhvatila nostalgija, isto prolazilo kroz glavu "sta je meni ovo trebalo" i po zavrsetku programa jedva cekala doci kuci (sto je najgore, imala sam ponudu za super posao u struci ali sam se ipak htjela vratiti kuci diplomirati)-moram li reci kako sam istu vecer po povratku kuci lupala glavom o zid? Sada se naravno planiram vratiti tamo...

[V777]

Prvobitno poslao korisnik via

Mislim da je ova tema odlična. Vjerujem da su svi koji su otišli bar jednom u samim početcima pomislili "šta mi je ovo trebalo" ili "bolje da sam sjedio/la svoj na svome", jer realno gledajući vjerujem da je jako teško na samom početku, pogotovo ako si "kod kuće" imao koliko-toliko solidan život i ako u USA odeš sa porodicom. To su zaista teške i da kažem životne odluke gdje čovjek jednostavno mora da prelomi i onda da ne posustane u svojoj odluci. Mene također zanima da li se netko pokajao, ali nakon nekog vremena, nekoliko godina, kad već posložiš kockice u svom životu da li je netko pomislio nisam trebao dolaziti i zašto. Čitajući forum naišla sam na članicu wingreen (mislim da je tako), koja je nakon nekog vremena u USA zaista počela razmišljati o povratku (otišla je sa mužem i malim djetetom), jednostavno nisu mogli sastavljati kraj s krajem. Možete potražiti njezine postove, prema onom što je zadnje pisala ja vjerujem da su se i vratili, bar ona i dijete. Dakle ima i takvih slučajeva.

Moram priznati da ne razumijem ove koji "potroše sve pare na avio karte" kako bi bili ovdje, a svojevremeno im vjerovatno nije bilo dobro ovdje jer inače ne bi otišli. Jeste, daleko je i nostalgija je čudo, pogotovo ako iza sebe ostaviš roditelje, braću, sestre, ali kad si posložiš život valjda trebaš težiti tome da iskorisiš na najbolji način ono što je ovdje i sada (odnosno tamo), a ne koristiti svaki trenutak i dolar da bježiš nazad. I ja bih bila najsretnija kad bi svoj život mogli organizovati negdje bliže... ne u stvari bila bih najsretnija kad bi ga mogli organizovati ovdje, da ne moramo ići nigdje. Ali "život je..." Shvaćam sve što je aspirin pisao, roditelji, starost, unučadi...i srce mi se steže, boli me neopisivo. Ali iskrena da budem ne znam koja opcija je bolja/gora. Sjediti ovdje i nadati se boljem, ne biti u mogućnosti da im pomognem finansijski kad to bude potrebno, jer na kraju se opet sve svodi na to. Novac nije sve u životu, ali hajde probaj da živiš bez njega, danas se sve kupuje pa i zdravlje. Kako da daš 100€ doktoru ako ih nemaš? Klinički centar BL grca u dugovima, odjeli nemaju sterilne gaze, zafali im fiziološki rastvor, nemaju CITOSTATIKE, vrate pacijete kući i kažu javit ćemo kad stige. Ti ljudi nemaju vremena da "čekaju da stigne", dakle ili kupi ili umri, bukvalno smo došli do toga. A kako da kupiš ako nemaš novca? 33% bruto plate svakog radnika svaki mjesec ide za doprinose (zdravstvo i penziono) i onda dođete u situaciju da opet sve morate plaćati jer bolnica jednostavno nema ili fond ne pokriva. To je naše "besplatno zdravstvo". Da ne govorim o milion drugih stvari koje su trule u ovom društvu, ionako sam otišla u temu "Razlozi za odlazak"

Raspisali se na drugoj temi o ukidanju dolara i propasti Amerike, da otvorimo temu "Razlozi za ostanak"

Via, odlican post.
Apsolutno se slazem s tobom i tvojim razmisljanjem. Nije sve u novcu, ali na zalost sve se svodi na to. Ja sam u Srbiji imala lep posao, ali sam znala da u US mogu zaraditi vise i pomoci mojima vise.
Tvoje pitanje o kajanju posle nekoliko godina u US: ja takvih problema nisam imala, jer sam ja vec ranije zivela u drugoj zemlji, i tada sam imala takvih misli, te sam se i vratila u Srbiju. Mislim da kad jednom to pregoris, posle imas iskustvo, i znas kako je i sta je, pa drugacije razmisljas. Svi mi imamo teske trenutke, ali guramo napred.

Kako tvoji planovi idu za dolazak U US, vidim da si u fazi druge koverte, jel tako?
Sve najbolje, samo napred, i puno srece.
Pozdrav!

[V777]

Prvobitno poslao korisnik aspirin

Ko god je otisao iz ekonomskih razloga nema sta da se kaje, jer mu je ovde propast na ivici gladi u Srbiji obecana.
Problem je kada tim roditeljima ne bude vise u prvom planu novac koji im se salje, nego dodju godine za smrt i kad se razbole. Tada ih u velikom broju nema ko prihvatiti, nema im ko dupe oprati, nema ih ko nahraniti, osudjeni su na vucaranje u najboljem slucaju po starackim domovima, zeljni unucadi kojih nema uz njih, zeljni da neko progovori i poprica sa doktorom i da mu da 100 evra kako bi ih doktor pogledao u bolnici, a tog nekog nemaju jer su deca otisla u Ameriku i beli svet. Tada nije lako nikome i to su najtezi zivotni trenuci, a dva roditelja sa visegodisnjim teskim bolestima moze biti ogroman period. Ko ce se kajati, kako ce funkcionisati na relaciji USA-SRB, kako ce ko te dane psihicki preziveti i kakav ce iz toga izaci, to je vec individualna stvar.

Izvini molim te, ako je toliko velika ljubav izmedju roditelja i dece, deca ce dovesti svoje roditelje u US da dele zajednicki zivot, a ako roditelji i deca nisu bliski, ne vredi im zajedniciki zivot ni u istom gradu. Zar ne?

[V777]

Prvobitno poslao korisnik mikiSA

Nisam iz Srbije, ali sam iz BiH.
Ja se nisam pokajala, znate i sami kakva je situacija sa poslom u BiH, tamo sam radila, a zadnja plata koju sam primila je kasnila punih 5 mjeseci. Da sam tamo bilo bi me stid jos uvijek zivjeti sa roditeljima i ne moci im pomoci.
Sad otkako sam ovdje, imam full time posao u mojoj struci (imala sam i tamo ali taj posao tamo nije uopste cijenjen) , moji mogu racunati na moju pomoc uvijek kad im treba (imaju karticu, na bankomat i podigni koliko ti treba).
Ovo je bila jedina odluka za koju i moji roditelji kazu kako je bila najbolja, da je dosla u odlicnom trenutku i da sam se spasila zivota tamo. I mogu ti reci da su u pravu.

Sestro slatka,
kao da sam ja pisala, sve si mi misli procitala. Ja sam iz Srbije, ne iz BiH, ali situacija je ista svuda. Ja sam bila u istoj ili slicnoj situaciju u Srbiji, i nikad se nisam pokajala niti pomislila sto sam dosla. Ja sam cak i kad sam dobila drzavljanstvo, dovela moju majku ovde kod mene, sad cekamo da joj dodje zelena karta, pa dalje redom. Ja sam imala dva fakulteta u Srbiji, pa nisam mogla da dobijem bolji posao u svom rodnom gradu kad sam htela. Ovde sam zavrsila jos jedan fakultet, i dalje nastavljam s edukacijom. Nisam dosla s brdom para, te sam morala uporedo da radim i da studiram. Sad kad sam zavrsila fakultet, imam izvanredne mogudnosti za odlican posao i napredovanje na svim poljima. Prema tome, nema potreba ni za kakvim kajanjem, nego za borbom za opstanak, za bolji zivot i za mene i za moju familiju.

Pozdrav!