Procitala sam temu u jednom dahu! Toliko postova koji te dovedu do suza; neki od smijeha, a neki jer se pronadjes u njima iako to mozda ne zelis na glas da priznas...
Ima stvarno
1001 zasto i 1001 zato zbog cega zelim da pobjegnem odavde glavom bez obzira. Svidio mi se post u kojem
zvercica kaze:
Ja se upravo ovako osjecam jos od dana kada sam se vratila sa postdiplomskih studija, prije 5 godina.
Dakle, da krenemo redom...
Zavrsila sam srednju skolu sa super uspjehom, upala na budzet na fakultet koji sam zeljela, zavrsila i njega sa dobrim prosjekom pa dobila stipendiju za postdiplomske studije u inostranstvu koje sam sanjala svih tih godina.
Dosao je i taj dan, vratila sam se kuci sva srecna, puna znanja i elana da konacno dokazem u praksi sve ono sto sam tih godina ucila. Vrlo brzo sam dobila posao u struci kod tatinog prijatelja u firmi i mojoj sreci nije bilo kraja jer je to jedna od boljih u nasem gradu. Medjutim, tu pocinje moja avantura zvana "
welcome to reality"

Asistent menadzera marketinga i prodaje, plata 300 Eura.

Radi se svaki dan od 8-16h osim nedeljom, radi se svaki praznik i + svaki docek Nove Godine jer se organizuje proslava u firmi pa im trebaju hostese, za sta koriste nas iz "menadzmenta".
I tako sam radila neke 3 godine, slabo izlazila jer zivim u mjestu sa 4 kafica i mozda jos toliko prodavnica, u kojem nema ni bioskopa, ni trznog centra ni nicega, svaki dan slala po X rezimea dnevno i sanjala dan kada cu opet otici odavde. Kao slag na torti dobijam saopstenje da ce tokom zime zatvoriti firmu ali ce se nas par smjenjivati i uvece od 22-6h ujutru dezurati na portirnici na vratima tokom tog perioda od 6 mjeseci dok se firma opet ne otvori. Hvala, dovidjenja
Nakon par mjeseci sam nasla drugi posao, ovog puta sama i "bez veze", kao asistent generalnog direktora. Nije u struci, ali mora da se radi. Plata 400 Eura.

Uslovi jos gori nego na prethodnom poslu... Tu sam i dan danas.
Imam auto, zivim sa mojima jer imam dijete od godinu dana a vjerenika sam izgubila. Imam i svoj stan koji izdajem jer mi je u jednom periodu zivota ipak bilo lakse da se vratim kod mojih.
Sta da vam kazem a sto vec ne znate? Neki bi se vjerovatno zadovoljili situacijom u kojoj sam ja, ali vjerujte da mi nije bebe sada bih vec bila negdje vani pa makar cistila ulice ilegalno.
Ovdje je sivilo svakog dana iako po nekoj statistici imamo 300 suncanih dana godisnje, sivi ljudi, namraceni, nezadovoljni, sve je sivo.

Bogu hvala pa imam porodicu koja je svakodnevno pozitivna i nasmijana uprkos svemu i sina koji mi razvedri svaki dan i daje volju za zivotom i podstice me da budem bolja i da se trudim vise.

Ja ovdje jednostavno ne mogu. Po prirodi sam pozitivna i flegma i tako zivim zivot, trudim se da se sto vise svemu radujem a da ne dozvolim da me bilo sta povuce dolje. Cekam taj 05.05. da provjerim status, negdje duboko u sebi sam ubijedjena da ce me izvuci, udjem ponekad na forum da citam i pitam sta me interesuje, ali jos uvijek nisam u fazi da planiram sta i kako jer necu bas dotle da idem. Ako nas izvuku nece me biti srecnije, ako nas ne izvuku zivot ide dalje kao i do sad.
Vjerovatno sam mogla da napisem jos dosta toga, ali evo jednog posta kojem sam se slatko nasmijala i u kojem sam se apsolutno pronasla:
Optimista sam i vjerujem da postoje firme u kojima se vrijedi truditi i u kojima se trud na kraju isplati, ali u sredini u kojoj sam ja ako se ne ponasas bas kako je
cvale napisao, nadrljao si kao niko.
