Evo mene nakon duzeg vremena, ovog puta preko Bare. Ma ovaj forum je tolko narastao da vise neznam gdje da upisem prve dojmove nakon selidbe. Ali ja cu ovdje pa Sredjevic neka sreduje ako hoce.
Neko vrijeme smo odsjeli kod mojih u Hrvatskoj i od tamo putovali ovako: Zagreb-Frankfurt, Frankfurt-:Philadelphija, Philadelphija-Denver, autom: Denver-colorado springs. Sve skupa oko 19 sati.
Htjeli smo cekirati djecja kolica u Zagrebu da ih tokom cijelog putovanja imamo kao Delivery at gate, znaci da nam ih daju za koristenje na aerodromima, a ostalu prtljagu do Denvera. Sluzbenik u Zagrebu nam je savjetovao da sto manje prtljage rucke po Frankfurtskom aerodromu jer je ogroman i da necemo stici ako budemo petljali sa previse stvari. Tako smo olducili da ne koristimo kolica. Isti taj odma je primjetio da imamo boarding pass i brojeve sjedala za sva tri leta, sto mu je bilo neobicno. Navodno on ima uvid samo u prvi let. On je to nama sve isprintao i onda vidio da to postoji samo za mene, a za sina i muza da nema, te da potrazimo salter od US Airways (s kojom smo letili na druga dva leta) ili Lufthanse jer su partneri. Trcanje po frankf. aerodromu je bilo koma. Ogroman, idi gore, dolje, u ovaj hodnik, onaj, da bi dosli do pravog terminala. A cak smo bili terminal do terminala, a trebalo nam je sigurno oko 40 minuta. To ubrojeno sa djetetom na ramenu od 13 kila, diaper bag i kaputi (bilo uzasno vruce), jer mali nije htio tolko hodati dok ga ja vucem kako bi sto prije stigli. Prosli mi kontrolu i dosli zadnji na salter za ukrcavanje. TAmo smo izvadili smedu kovertu, pa su nesto provjeravali i to je trajalo sigurno oko 10 minuta. Onda smo na istom salteru uzeli karte za sina i muza koje nije mogao isprintati onaj u Hrvatskoj. Stigli nekako na vrijeme i nasli sjedala u ekonomskoj klasi. Posto smo imali tri sjedala, dobili smo red u sredini od cetri, pa je i nas sin mogao u sredini spavati na dva sjedala. Druga prica je sto je on to nakratko napravio samo jednom, a ostatak devetosatnog leta smo se snalazili s njim kak smo znali. Uzasno glasne obavjesti su ga budile kad bi god zakunjao, tako da za njega a ni za nas u uskim sjedalima to nije bio piknik. Hrana je bila dobra, sluzili su tri puta, od kojih je jedan bio relativno dobar topli rucak. U startu su zbog jakog vjetra objavili da ce let kasniti sat vremena sto znaci da smo putovali deset sati, te da cemo umjesto 2:20 minuta u Philadelphiji imati sat manje. To nas je prepalo jer smo tamo morali proci imigraciju i kako smo tek na americkom aerodomru shvatili, morali smo ponovo chekirati torbe jer je to prvi aerodrom u Americi. Stigli mi nekako u Philly. Tamo smo opet isli kroz dugacak tunel do naseg terminala, sve je izgledalo puno raskosnije, sjajnije i samo sto nas je uhvatila euforija da smo u Americi, dosli mi na kontrolu prije naseg leta gdje smo zaboravili ispuniti neki bijeli papir. Oznojeni od trcanja da stignemo pokupiti kofere, muz ispunjava papire, a ja trcim za uplakanim malim, jer kod nas je bilo vec 2 u noci, a tamo tek pet popodne. Mali je bio u komi. Ajd nekako prosli i to i onda je dosla pasoska kontrola i davanje smede koverte sluzbeniku na salteru. TAj nam je sve to pogledao i poslao nas na sekundary inspection gdje smo cekali dvadesetak minuta. Znali smo da nemamo puno vermenena jer nam je let trebao krenuti, a koferi nisu bili uzeti sa jedne lente i stavljeni na drugu za Denver. U cekaoni je bilo jos petnaestak ljudi. Dosli smo konacno na red, dali otiske. dobili pecat kojim je viza postala valjana na godinu dana i nista nam nije bilo receno, ni Welcome, niti smo dobili neke informacije u vezi npr. SSN ili neceg drugog. Olaksani za smedu debelu kovertu, krenuli smo po kofere, kad ono osim djecjih kolica nista drugo nije ni krenulo iz Frankfurta. Nista, prijavili mi to i trcali i vozili se kroz pokretne trake, oko nas milina, bljeskavi ducani, Starbuck i ostala cuda, a mi nemamo vremena ni da se okrenemo. Ta kolica su nam dusu dala, jer je Daniel vec bio spreman da poludi, pa je bio presretan da sjedi u njima, a mi smo onda ko metak prolazili kroz aerodrom kako bi Dosli na nas GATE na poslejdnji poziv nasih imena, dvije crnkinje vec zatvarale salter. Bile su sretne kad su nas vidjele i pomogle nam da se ukrcamo do aviona. Posto smo dosli zadnji nije bilo mjesta za rucnu prtljagu, onaj najmanji kofer, te smo nakon cetri sata leta, dosavsi na Denverski aerodrom morali claim luggage i traziti gdje se to nalazi po cijelom aerodromu. SVe fino pise ali nam je opet trebalo desetak minuta da to pronademo. Tad smo sreli naseg prijatleja koji nas je dosao pokupiti s aerodroma i odvesti doma kod sebe u Colorado Springs. Morali smo otici u kancelariju gdje se prijavljuje nestala prtljaga. Tamo su bas mijenjali sistem i starija gospoda je petljala i petljala i konacno prijavila nasih pet kofera.
:ludak:E sve ostalo je povijest. Sada sjedimo u Springsu, fenomenalno nam je s nasim frendovima, bracnim parom kod kojih smo se skucili dok ne nade muz posao. Privh cetri dana smo se budili redovno u 2, pa u 3, pa u 4 ujutro jer nismo mogli spavati. A onda nas je uhvatio trbusni virus, sa mucninom, povracanjem, proljevom. Sad smo bolje, al sad je muza snasla neka prehlada. Sve to mozemo vjerojatno zahvaliti drukcijoj vodi i bakterijama u njoj na koje mi nismo navikli, drasticnoj promjeni vremena, drukcijoj hrani i nepoznatim virusima, a vjerojanto i oslabljenom imunitetu zbog cijelog ovog puta.
Prtljaga je stigla, privh cetri kfoera nakon 1 dan, a posljednji nakon 2 dana, ali do tada smo obavili neophodni shoping u Walmartu jer nismo imali ni gaca, ni carapa, ni majica za obuci.
Eto sad uzivamo u snijegu, sunce sija po cijeli dan, pred neki dan najavili Extreme weather alert, kao bit ce Snow storm, a ono samo noramlno padao snijeg, pa se samo mora voziti po zimskm uvjetima. Ajd dobro!!
Pozdrav svima iz snjeznog Colorado Springa :pozz:
